Od trika do prave funkcije: kako je Ioniq 5 N promijenio mišljenje Porschea

© B. Naumkin

Donedavno su virtualna mijenjanja brzina u električnim automobilima djelovala kao čudna razonoda. Zašto bi vozilo bez klasičnog mjenjača oponašalo trzaje, stupnjeve i zvuk, kad elektromotor može davati silu ravnomjerno i odmah? Pa ipak, Hyundai Ioniq 5 N pokazao je da ponekad «lažna» funkcija može učiniti električno vozilo življim. Sada ovu ideju ozbiljno razmatra i Porsche.

Prema Autocaru, u njemačkoj kompaniji su sintetičke brzine ranije smatrali gimmickom — lijepim trikom bez stvarne koristi. Nakon Ioniq 5 N taj se pogled promijenio. Kad i ljudi iz svijeta Porsche GT vide smisao u tome, nije više riječ samo o marketingu. Problem sportskih EV-ova nije brzina: električni automobili odavno ubrzavaju toliko jako da benzinski sportski modeli pored njih djeluju spori.

Problem je u osjećaju. U automobilu s motorom unutarnjeg sagorijevanja vozač čuje broj okretaja, hvata trenutak promjene brzine, radi s gasom i dobija mehaničku povratnu informaciju. U snažnom EV-u često postoji samo jedno dugačko ubrzanje — brzo, efikasno, ali ponekad previše sterilno.

Virtualni mjenjač rješava upravo tu emocionalnu prazninu. Vozaču daje tačke oslonca: «stupnjeve», zvuk, promjenu povlačenja i trenutak u kojem treba djelovati. To ne pretvara električno vozilo u benzinsko, ali u vožnju vraća ritam. Automobil više ne ide samo brzo — razgovara s vozačem na jeziku koji razumije.

Hyundai Ioniq 5 N postao je prvi masovni primjer u kojem je ova logika zaista uvjerljivo funkcionirala. Tamo simulirane promjene brzina ne djeluju kao slučajna igračka u meniju. One mijenjaju karakter automobila, pomažu dozirati brzinu i čine vožnju na stazi manje monotonom. Upravo zato ideja sada zanima marke koje ne žive samo od brojki ubrzanja, već i od osjećaja iza volana.

Puristi će, naravno, nastaviti raspravu. Jednima je virtualni mjenjač pošten način da se EV-u dade emocija. Drugima — pokušaj da se benzinska prošlost zalijepi na električnu budućnost. No povijest automobila puna je takvih kompromisa: servoupravljač, elektronska pedala gasa, aktivni ispuh i adaptivno ovješenje nekada su također djelovali kao uplitanje u «pravu» mehaniku.

Najvažnije je da se takve funkcije mogu isključiti. Želi li vozač čisti električni potisak — neka vozi bez imitacije. Želi li veće učešće — uključuje virtualne brzine. To je pravi put: ne nametati svima jednu ideju, već ponuditi izbor.

Električni automobili nisu obavezni kopirati benzinske. Ali ako uspiju vratiti uzbuđenje bez benzina i izduvnih gasova, rasprava o «lažnim» brzinama brzo će postati sporedna. Vozaču nije važno odakle dolazi emocija, već da li ona radi iza volana.